foto: by Dijana Muminović (USA/Zenica)
Moji briselski prijatelji, koji, kada se stišaju vaši aplauzi, ipak nećete odobriti ulazak Turske u Evropsku uniju; moji francuski prijatelji, koji ipak niste spremni da sutra glasate Arapina za predsjednika Francuske; moji njemački prijatelji, koji mislite da ipak još uvijek nije pravi trenutak da Turčin postane njemački kancelar; moji italijanski prijatelji, koji držite kako još uvijek nije realno da Italiju vodi sin imigranta iz Maroka ili iz Prištine; moji britanski prijatelji, koji ipak niste sigurni da bi Pakistanac bio dovoljno stručan da bude britanski premijer...
Piše: Andrej Nikolaidis
Orhan B. rođen je u Kelnu, gradu u koji je njegov otac šezdesetih godina XX vijeka stigao kao ilegalni imigrant. Otac je radio teške fizičke poslove. Naporni rad, iako slabo plaćen, njegovo je tijelo održavao u vrhunskoj formi. Oni koji ga pamte iz mladalačkih dana, kažu da nije bilo žene koja bi odoljela njegovoj izmirskoj ljepoti. Orhanova majka, Njemica iz dobrostojeće, stare kelnske porodice, kći slobodoumnih ljudi koji su se do smrti stidjeli zbog njemačke nacističke prošlosti, srela ga je u nekoj krčmi gdje je njeno društvo voljelo piti u društvu radnika, priprostoga svijeta čijoj su se vitalnosti i duhovnom zdravlju divili, a to divljenje znali uvjerljivo izraziti povremenim seksom sa njima.
Kada je čovjeka svoga života predstavila svojim roditeljima, oni su bili sretni i ponosni. Ona je bila trudna.
Hoće li Evropa, čiji lideri sada ističu kako je „Amerika pobijedila svoju rasističku prošlost, uspjeti pobijediti svoju, evropski otmjeno i delikatno upakovanu rasističku sadašnjost?
Orhan B. odrastao je u blagostanju, okružen ljubavlju i pažnjom. Danas zna reći kako ga je katkada gušila majčina ambicija, zbog koje je u njemu sudiju ili poslanika vidjela češće nego sina. Pa ipak, da nije bilo nje, ja danas ne bih bio ovdje, običava govoriti Orhan na svojim predizbornim skupovima.
Ovaj doktor pravnih nauka, naoružan majčinom upornošću i obdaren očevom ljepotom, namjerava postati prvi njemački kancelar turskoga porijekla. Ako neko zna zašto Orhan B. ne bi trebao voditi Njemačku, neka kaže sada, ili neka zauvijek ćuti.
Abdulrahman D. nikada nije putovao u Alžir, zemlju iz koje je njegov otac, prkoseći volji svoje porodice, prkoseći moru koje je dva puta prevrtalo čamac kojim se pokušavao domoći Evrope, prkoseći hladnoći, gladi i groznici, dospio u Pariz. Godine teškog života nisu ga pokolebale u odluci da Francuska bude zemlja u kojoj će ostvariti sne onog alžirskog dječaka koji je, uvijek tiši, uvijek povučeniji od svojih vršnjaka, popodneva provodio pod osamljenom palmom maštajući o crnom peugeotu kojim prolazi kraj Ajfelove kule, dok se plava kosa njegove žene na vjetru viori, ljepša od svake zastave. Nikada nije prestao da vjeruje, zato je ostvario svoj Francuski san: dobio je crni peugeot i plavu ženu. Dobio je i sina, i nazvao ga Abdulrahman, po stricu koga su strijeljali francuski vojnici.
I Abdulrahman D. ima svoj san: dok gleda fotografiju Baraka Obame u novinama, zamišlja sebe kao predsjednika Francuske. Prva zemlja koju ću posjetiti nakon izbornog trijumfa, misli Abdulrahman D, biće Alžir.
Šaćir K. je u Milano stigao iz Prištine, u utrobi majke Chiare koja se, dok je avionu letio iznad Jadrana, sva u suzama zahvaljivala Isusu i Djevi Mariji na djetetu koje je njihovom milošću dobila. Kad smo već kod zasluga, poneku je za Chiarinu trudnoću imao i njen suprug Paolo, bogati ali nažalost neplodni vlasnik fabrike tepiha. Chiara je, dakle, očajnički željela dijete. Bila je to jedina (avaj, i najveća!) želja koju joj Paolo nije mogao ispuniti. Budući dobri katolici, Chiara i Paolo spas nisu potražili u vještačkoj oplodnji. Razapet između njene želje i vlastitih tjelesnih ograničenja, Paolo je na koncu, za ljubav svoje žene, pristao da Chiara zatrudni sa drugim muškarcem. Dijete ću odgojiti kao svoje, obećao je: imaće svu moju ljubav. Ne samo da je obećanje ispunio, nego je i pronašao (ne manje bitno: i platio) budućeg oca djeteta svoje žene.
Biološki otac Šaćira K. nije se cjenjkao. Imao je samo dva uslova: da njegov sin bude začet u njegovoj rodnoj Prištini, i da on djetetu da ime. Taj naočiti čovjek, o čijoj ljepoti se među Romima u Milanu i dalje raspredaju bajkolike priče, izvjesno nije čitao Lacana, ali je očito bio svjestan značaja onoga što je francuski mislilac nazvao Ime-oca.
Nije dočekao rođenje svoga sina. Od honorara koji mu je isplatio Paolo, on je u Beogradu kupio bijeli mercedes kojim je krenuo na svoje posljednje putovanje, natrag u Prištinu. Umor i alkohol savladali su ga negdje kod Niša.
Danas je Šaćir K. vlasnik fabrike koju je naslijedio od oca Paola. Fabrika danas proizvodi i prodaje više tepiha nego ikada. Šaćir K. je danas jedan od najbogatijih ljudi italijanskog sjevera i želi politički uticaj: želi postati premijer Italije.
Hoće li uspjeti u svojoj namjeri?
Rekao bih da ne bih rekao, mada mi ono malo životne mudrosti što imam nalaže da kažem: ne znam.
Hoće li Evropa, čiji lideri sada ističu kako je Amerika pobijedila svoju rasističku prošlost, uspjeti pobijediti svoju, evropski otmjeno i delikatno upakovanu rasističku sadašnjost ni to ne znam.
Kao što ne znam ni hoće li Obama biti američki Gorbačov, koji će postati stečajni upravnik imperije čiji pad niko više ne može spriječiti, pa po završetku svojih mandata primiti Nobelovu nagradu za mir/književnost, ili će, kako je najavio u svom pobjedničkom govoru, otvoriti novu eru američkog globalnog liderstva, pa Americi vratiti imidž imperije sa ljudskim likom.
Povrh svega, donosi li Obama, kako je najavila gospođa Klinton, zoru novog američkog liderstva? Ta fraza nosi sljedeću poruku: mi, Amerikanci, za predsjednika smo izabrali crnca, što znači da je naša demokratija savršenija od vaše. Zato što je tako, mi ćemo vas voditi, a vi ćete nas slijediti: ne zbog snage našeg oružja, ili našeg bogatstva, već zbog snage naših idela, kako je to formulisao Obama. Teroristi u Bombaju nisu se pretvarali da su američku hegemoniju spremni trpjeti zbog snage američkih ideala: umjesto da na tu argumentaciju puknu od smijeha (kao što su brutalnim ismijavanjem reagovali italijanski i poljski zvaničnici), oni su pucali. Kako će Obama reagovati na teror?
Ko će to znati?
Ali znam jedno.
Dragi moji prijatelji, koji ste tako strasno prezirali nasilnu, redneck i glupavu Ameriku Georgea Busha, vi koji ste sve ove mjesece tako srčano navijali za Obamu, a u ujutro nakon izbora aplaudirali novoj, demokratskoj Americi u kojoj rasa i porijeklo više nisu bitni: moji briselski prijatelji, koji, kada se stišaju vaši aplauzi, ipak nećete odobriti ulazak Turske u Evropsku uniju; moji francuski prijatelji, koji ipak niste spremni da sutra glasate Arapina za predsjednika Francuske; moji njemački prijatelji, koji mislite da ipak još uvijek nije pravi trenutak da Turčin postane njemački kancelar; moji italijanski prijatelji, koji držite kako još uvijek nije realno da Italiju vodi sin imigranta iz Maroka ili iz Prištine; moji britanski prijatelji, koji ipak niste sigurni da bi Pakistanac bio dovoljno stručan da bude britanski premijer; moji albanski prijatelji, koji ne biste pristali da Srbin bude predsjednik Kosova; moji srpski prijatelji, koji muslimana iz Sandžaka ipak radije ne biste vidjeli kao lidera Srbije; moji crnogorski prijatelji, koji mislite da za stabilnost Crne Gore u ovom trenutku ne bi bilo dobro da Albanac postane Milo nakon Mila; moji bošnjački prijatelji, koji još uvijek niste spremni da Bosnom iz Sarajeva vlada Hrvat; moji arapski prijatelji, kojima nije bliska ideja da Saudijsku Arabiju vodi sin američkog radnika na naftnoj bušotini koji je u vašu krasnu pustinjsku zemlju došao prije 40 godina i u njoj ostao; moji hrvatski prijatelji, koji ne biste aplaudirali dubrovačkom muslimanu koji bi postao predsjednik Hrvatske... kako veliko je vaše licemjerje.
Veliko kao Amerika.
Piše: Andrej Nikolaidis
Orhan B. rođen je u Kelnu, gradu u koji je njegov otac šezdesetih godina XX vijeka stigao kao ilegalni imigrant. Otac je radio teške fizičke poslove. Naporni rad, iako slabo plaćen, njegovo je tijelo održavao u vrhunskoj formi. Oni koji ga pamte iz mladalačkih dana, kažu da nije bilo žene koja bi odoljela njegovoj izmirskoj ljepoti. Orhanova majka, Njemica iz dobrostojeće, stare kelnske porodice, kći slobodoumnih ljudi koji su se do smrti stidjeli zbog njemačke nacističke prošlosti, srela ga je u nekoj krčmi gdje je njeno društvo voljelo piti u društvu radnika, priprostoga svijeta čijoj su se vitalnosti i duhovnom zdravlju divili, a to divljenje znali uvjerljivo izraziti povremenim seksom sa njima.
Kada je čovjeka svoga života predstavila svojim roditeljima, oni su bili sretni i ponosni. Ona je bila trudna.
Hoće li Evropa, čiji lideri sada ističu kako je „Amerika pobijedila svoju rasističku prošlost, uspjeti pobijediti svoju, evropski otmjeno i delikatno upakovanu rasističku sadašnjost?
Orhan B. odrastao je u blagostanju, okružen ljubavlju i pažnjom. Danas zna reći kako ga je katkada gušila majčina ambicija, zbog koje je u njemu sudiju ili poslanika vidjela češće nego sina. Pa ipak, da nije bilo nje, ja danas ne bih bio ovdje, običava govoriti Orhan na svojim predizbornim skupovima.
Ovaj doktor pravnih nauka, naoružan majčinom upornošću i obdaren očevom ljepotom, namjerava postati prvi njemački kancelar turskoga porijekla. Ako neko zna zašto Orhan B. ne bi trebao voditi Njemačku, neka kaže sada, ili neka zauvijek ćuti.
Abdulrahman D. nikada nije putovao u Alžir, zemlju iz koje je njegov otac, prkoseći volji svoje porodice, prkoseći moru koje je dva puta prevrtalo čamac kojim se pokušavao domoći Evrope, prkoseći hladnoći, gladi i groznici, dospio u Pariz. Godine teškog života nisu ga pokolebale u odluci da Francuska bude zemlja u kojoj će ostvariti sne onog alžirskog dječaka koji je, uvijek tiši, uvijek povučeniji od svojih vršnjaka, popodneva provodio pod osamljenom palmom maštajući o crnom peugeotu kojim prolazi kraj Ajfelove kule, dok se plava kosa njegove žene na vjetru viori, ljepša od svake zastave. Nikada nije prestao da vjeruje, zato je ostvario svoj Francuski san: dobio je crni peugeot i plavu ženu. Dobio je i sina, i nazvao ga Abdulrahman, po stricu koga su strijeljali francuski vojnici.
I Abdulrahman D. ima svoj san: dok gleda fotografiju Baraka Obame u novinama, zamišlja sebe kao predsjednika Francuske. Prva zemlja koju ću posjetiti nakon izbornog trijumfa, misli Abdulrahman D, biće Alžir.
Šaćir K. je u Milano stigao iz Prištine, u utrobi majke Chiare koja se, dok je avionu letio iznad Jadrana, sva u suzama zahvaljivala Isusu i Djevi Mariji na djetetu koje je njihovom milošću dobila. Kad smo već kod zasluga, poneku je za Chiarinu trudnoću imao i njen suprug Paolo, bogati ali nažalost neplodni vlasnik fabrike tepiha. Chiara je, dakle, očajnički željela dijete. Bila je to jedina (avaj, i najveća!) želja koju joj Paolo nije mogao ispuniti. Budući dobri katolici, Chiara i Paolo spas nisu potražili u vještačkoj oplodnji. Razapet između njene želje i vlastitih tjelesnih ograničenja, Paolo je na koncu, za ljubav svoje žene, pristao da Chiara zatrudni sa drugim muškarcem. Dijete ću odgojiti kao svoje, obećao je: imaće svu moju ljubav. Ne samo da je obećanje ispunio, nego je i pronašao (ne manje bitno: i platio) budućeg oca djeteta svoje žene.
Biološki otac Šaćira K. nije se cjenjkao. Imao je samo dva uslova: da njegov sin bude začet u njegovoj rodnoj Prištini, i da on djetetu da ime. Taj naočiti čovjek, o čijoj ljepoti se među Romima u Milanu i dalje raspredaju bajkolike priče, izvjesno nije čitao Lacana, ali je očito bio svjestan značaja onoga što je francuski mislilac nazvao Ime-oca.
Nije dočekao rođenje svoga sina. Od honorara koji mu je isplatio Paolo, on je u Beogradu kupio bijeli mercedes kojim je krenuo na svoje posljednje putovanje, natrag u Prištinu. Umor i alkohol savladali su ga negdje kod Niša.
Danas je Šaćir K. vlasnik fabrike koju je naslijedio od oca Paola. Fabrika danas proizvodi i prodaje više tepiha nego ikada. Šaćir K. je danas jedan od najbogatijih ljudi italijanskog sjevera i želi politički uticaj: želi postati premijer Italije.
Hoće li uspjeti u svojoj namjeri?
Rekao bih da ne bih rekao, mada mi ono malo životne mudrosti što imam nalaže da kažem: ne znam.
Hoće li Evropa, čiji lideri sada ističu kako je Amerika pobijedila svoju rasističku prošlost, uspjeti pobijediti svoju, evropski otmjeno i delikatno upakovanu rasističku sadašnjost ni to ne znam.
Kao što ne znam ni hoće li Obama biti američki Gorbačov, koji će postati stečajni upravnik imperije čiji pad niko više ne može spriječiti, pa po završetku svojih mandata primiti Nobelovu nagradu za mir/književnost, ili će, kako je najavio u svom pobjedničkom govoru, otvoriti novu eru američkog globalnog liderstva, pa Americi vratiti imidž imperije sa ljudskim likom.
Povrh svega, donosi li Obama, kako je najavila gospođa Klinton, zoru novog američkog liderstva? Ta fraza nosi sljedeću poruku: mi, Amerikanci, za predsjednika smo izabrali crnca, što znači da je naša demokratija savršenija od vaše. Zato što je tako, mi ćemo vas voditi, a vi ćete nas slijediti: ne zbog snage našeg oružja, ili našeg bogatstva, već zbog snage naših idela, kako je to formulisao Obama. Teroristi u Bombaju nisu se pretvarali da su američku hegemoniju spremni trpjeti zbog snage američkih ideala: umjesto da na tu argumentaciju puknu od smijeha (kao što su brutalnim ismijavanjem reagovali italijanski i poljski zvaničnici), oni su pucali. Kako će Obama reagovati na teror?
Ko će to znati?
Ali znam jedno.
Dragi moji prijatelji, koji ste tako strasno prezirali nasilnu, redneck i glupavu Ameriku Georgea Busha, vi koji ste sve ove mjesece tako srčano navijali za Obamu, a u ujutro nakon izbora aplaudirali novoj, demokratskoj Americi u kojoj rasa i porijeklo više nisu bitni: moji briselski prijatelji, koji, kada se stišaju vaši aplauzi, ipak nećete odobriti ulazak Turske u Evropsku uniju; moji francuski prijatelji, koji ipak niste spremni da sutra glasate Arapina za predsjednika Francuske; moji njemački prijatelji, koji mislite da ipak još uvijek nije pravi trenutak da Turčin postane njemački kancelar; moji italijanski prijatelji, koji držite kako još uvijek nije realno da Italiju vodi sin imigranta iz Maroka ili iz Prištine; moji britanski prijatelji, koji ipak niste sigurni da bi Pakistanac bio dovoljno stručan da bude britanski premijer; moji albanski prijatelji, koji ne biste pristali da Srbin bude predsjednik Kosova; moji srpski prijatelji, koji muslimana iz Sandžaka ipak radije ne biste vidjeli kao lidera Srbije; moji crnogorski prijatelji, koji mislite da za stabilnost Crne Gore u ovom trenutku ne bi bilo dobro da Albanac postane Milo nakon Mila; moji bošnjački prijatelji, koji još uvijek niste spremni da Bosnom iz Sarajeva vlada Hrvat; moji arapski prijatelji, kojima nije bliska ideja da Saudijsku Arabiju vodi sin američkog radnika na naftnoj bušotini koji je u vašu krasnu pustinjsku zemlju došao prije 40 godina i u njoj ostao; moji hrvatski prijatelji, koji ne biste aplaudirali dubrovačkom muslimanu koji bi postao predsjednik Hrvatske... kako veliko je vaše licemjerje.
Veliko kao Amerika.
Postovi
