"Kakvi su ljudi Bosanci ? Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan zivot od Zapada;nikuda ne zure, jer sam zivot zuri, ne zanima ih da vide sta je iza sutrasnjeg dana, doci ce sto je odredeno, a od njih malo sta zavisi;zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno;mal kome vjeruju, a najlakse ih je prevariti lijepom rijeci;ne lice na junake,a najteze ih je uplasiti prijetnjom;dugo se ne osvrcu ni na sto, svejedno im je sto se oko njih desava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg sto se desilo;boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita dijela a pameti ih kroz mnoge pasove, zivi i nadom i sevapom i ne znas sta nadjaca i kada. Zli, dobri,blagi, surovi,nepokretni, olujni,otvoreni,skriveni,sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo sto govorim kao o sebi da govorim. A mi s
mo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno sto smo siromasni?Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo , zaboravljamo vec da nesto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odsluzimo, najtuzniji vilajet na svijetu,najnesretniji ljudi na svijetu,gubimo svoje lice a tude ne mozemo da primimo,otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Zivimo na razmedi svjetova, na granici narodam,svakome na udaru,uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu;postali smo pametni iz prkosa. Sta smo onda mi? Lude?Nesrecnici?Najzamrseniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu salu kao s nama. Do jucer smo bili ono sto zelimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac sto ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema vise toka ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadnistva, necemo da gledamo unazad,a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadrzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rjesenja. Preziru nas i braca i dosljaci, a mi se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da vise ne znamo ni sta smo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa , pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznjezeni i tvrdi, veseli i tuzni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti?Zar bez razloga pustamo da zivot prelazi preko nas, zar se bez razloga unistavamo, drukcije nego Demail, ali isto tako sigurno. A zasto to cinimo? Zato sto nam je svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo posteni. A kad smo posteni,svaka nam cast nasoj ludosti." Mesa Selimovic
_Selimovic.jpg)
mo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno sto smo siromasni?Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo , zaboravljamo vec da nesto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odsluzimo, najtuzniji vilajet na svijetu,najnesretniji ljudi na svijetu,gubimo svoje lice a tude ne mozemo da primimo,otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Zivimo na razmedi svjetova, na granici narodam,svakome na udaru,uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu;postali smo pametni iz prkosa. Sta smo onda mi? Lude?Nesrecnici?Najzamrseniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu salu kao s nama. Do jucer smo bili ono sto zelimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac sto ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema vise toka ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadnistva, necemo da gledamo unazad,a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadrzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rjesenja. Preziru nas i braca i dosljaci, a mi se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da vise ne znamo ni sta smo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa , pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznjezeni i tvrdi, veseli i tuzni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti?Zar bez razloga pustamo da zivot prelazi preko nas, zar se bez razloga unistavamo, drukcije nego Demail, ali isto tako sigurno. A zasto to cinimo? Zato sto nam je svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo posteni. A kad smo posteni,svaka nam cast nasoj ludosti." Mesa Selimovic 
Postovi
