Od decembra 1992. do jula 1994. godine, na obali blizu libijskog grada Garabuli, utočište i sklonište od rata pronašlo je oko hiljadu djece sa područja Breze, Kaknja i Zenice. Želje libijske vlade da ponovno okupi neke od aktera tih dešavanja, osvježila je sjećanja sudionika "libijske priče", sa kojima smo razgovarali.
- Rahmetli Hakija Turajlić je dogovorio sa libijskim vlastima odlazak djece iz Sarajeva i Goražda, ali je bilo nemoguće organizovati njihov izlazak, pa je poslano po tristotnjak iz tri srednjebosanska grada, uz organizaciju nadležnih iz škola i općina sa oko stotinu pratilaca, nastavnika, medicinskog osoblja, prisjeća se Zahida Šišić, koja je u Libiji bila pomoćnik direktora "škole bosanske djece".
Iako tadašnji mališani kažu da su životni uslovi bili loši, smještaj na granici lošeg, Šišić kaže da niko nije ni mogao očekivati "hotel sa tri zvjezdice", ali da bi vjerovatno i u takvim uvjetima "neko našao neku manu".
- U tih devetnaest mjeseci smo održali dvije školske godine po bosanskom nastavnom programu, sa našim udžbenicima. Do roditelja u BiH su stizale razne dezinformacije, a kako to biva u svakom kolektivu, među hiljadu i tri stotine djece i odraslih, bilo je svega. Loših i dobrih ljudi, prevaranata, problematičnih i sjajnih osoba, prisjeća se Šišić.
Prvobitna očekivanja da će djeca u Libiji ostati šest mjeseci pala su u vodu zbog napada HVO-a i odsjecanja "koridora" preko Splita, kojim su mališani sa pratiocima otputovali. Kad se sukob sa HVO-om smirio, organizovan je i povratak.
- Bio je to veliki broj djece, a neki su imali sedam, osam godina i trebala im je puna pažnja. Vaspitači su činili sve što su mogli, ali je ipak bilo teško, prisjeća se Elvir Efendić iz Breze.
Iako se izjave onih koji su boravili razlikuju uglavnom u ličnim impresijama i onome što su očekivali od "kampa spasa", svi istiću da je odlazak bio sa isključivim ciljem "sklanjanja na sigurno".
- Posjećivali su nas Bosanci koji su radili u Libiji, dolazio je tadašnji član državnog rukovodstva Ejup Ganić, a Libijci su učinili što su mogli, kaže Šišić.
- Rahmetli Hakija Turajlić je dogovorio sa libijskim vlastima odlazak djece iz Sarajeva i Goražda, ali je bilo nemoguće organizovati njihov izlazak, pa je poslano po tristotnjak iz tri srednjebosanska grada, uz organizaciju nadležnih iz škola i općina sa oko stotinu pratilaca, nastavnika, medicinskog osoblja, prisjeća se Zahida Šišić, koja je u Libiji bila pomoćnik direktora "škole bosanske djece".
Iako tadašnji mališani kažu da su životni uslovi bili loši, smještaj na granici lošeg, Šišić kaže da niko nije ni mogao očekivati "hotel sa tri zvjezdice", ali da bi vjerovatno i u takvim uvjetima "neko našao neku manu".
- U tih devetnaest mjeseci smo održali dvije školske godine po bosanskom nastavnom programu, sa našim udžbenicima. Do roditelja u BiH su stizale razne dezinformacije, a kako to biva u svakom kolektivu, među hiljadu i tri stotine djece i odraslih, bilo je svega. Loših i dobrih ljudi, prevaranata, problematičnih i sjajnih osoba, prisjeća se Šišić.
Prvobitna očekivanja da će djeca u Libiji ostati šest mjeseci pala su u vodu zbog napada HVO-a i odsjecanja "koridora" preko Splita, kojim su mališani sa pratiocima otputovali. Kad se sukob sa HVO-om smirio, organizovan je i povratak.
- Bio je to veliki broj djece, a neki su imali sedam, osam godina i trebala im je puna pažnja. Vaspitači su činili sve što su mogli, ali je ipak bilo teško, prisjeća se Elvir Efendić iz Breze.
Iako se izjave onih koji su boravili razlikuju uglavnom u ličnim impresijama i onome što su očekivali od "kampa spasa", svi istiću da je odlazak bio sa isključivim ciljem "sklanjanja na sigurno".
- Posjećivali su nas Bosanci koji su radili u Libiji, dolazio je tadašnji član državnog rukovodstva Ejup Ganić, a Libijci su učinili što su mogli, kaže Šišić.
Postovi
