Mitropolija dabrobosanska je, predstavljajući svoje parohije na internetu, iznijela niz neistina o stanju u Parohiji zeničkoj, tvrdeći da je čak i glavna pravoslavna crkva, Rođenja Presvete Bogorodice, izgrađena 1885. godine, u proteklom ratu minirana.
- Poznati zatvor u proteklom ratu bio je pun srpskih žitelja, crkva je minirana i oštećena, a dolaskom NATO-a hram je obnovljen, navodi se u opisu stanja, koje završava "popisom srušenih kapela", te konstatacijom - "srpsko stanovništvo je prisilno iseljeno, polomljeni su i porušeni nadgrobni spomenici, te nema nade da će se Srbi ponovno vratiti".
- Mnoštvo konstatacija jednostavno nije tačno. Pokojni Miroslav Drinčić bio je paroh od 1970. do 1998. godine i u vrijeme proteklog rata bio je jedini paroh koji je punopravno radio i organizovao vjerski život pravoslavaca na teritoriji koju je kontrolisala Armija. Glavna gradska crkva nije minirana. Pred nju je pala granata, koja je oštetila ulaznu portu. Turske jedinice tadašnjeg UNPPROFOR-a, među prvim zadacima u BiH, finansirale su i izvršile rekonstrukciju i obnovu crkve, ali ne samo oštećenja ulaza, nego i krova, vanjštine, unutrašnjosti, dakle cjelokupnu rekonstrukciju, na čemu im je pravoslavni živalj i danas zahvalan, kaže Sretko Radišić, predsjednik Srpskog građanskog vijeća Ze - do kantona, koji je u to vrijeme bio drugi čovjek općine Zenica.
On navodi da je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, prema podacima crkve i SGV-a, u Zenici bilo više od osam hiljada pravoslavaca, a da je dio njih otišao nakon rata, dok se dvije do tri hiljade vratilo u Zenicu.
- Ljudi umiru, idu kod djece, uglavnom stariji se vraćaju, jer posla slabo ima za sve, ne za ove ili one posebno. Sada je nezahvalno govoriti o broju pravoslavaca, ali sam uvjeren da i danas svako ko želi da se vrati, može naći i realizovati pomoć za povratak u svoj grad, kaže Radišić.
- Treba razlučiti kradljivce oluka od napada na imovinu i žeklje za uništavanjem crkve zato što je crkva. U Zenici su crkve, ali i džamije predmet napada zbog oluka, zbog bakrenih ili metalnih dijelova, a ne zato što su to vjerski objekti, kaže Radišić.
- Poznati zatvor u proteklom ratu bio je pun srpskih žitelja, crkva je minirana i oštećena, a dolaskom NATO-a hram je obnovljen, navodi se u opisu stanja, koje završava "popisom srušenih kapela", te konstatacijom - "srpsko stanovništvo je prisilno iseljeno, polomljeni su i porušeni nadgrobni spomenici, te nema nade da će se Srbi ponovno vratiti".
- Mnoštvo konstatacija jednostavno nije tačno. Pokojni Miroslav Drinčić bio je paroh od 1970. do 1998. godine i u vrijeme proteklog rata bio je jedini paroh koji je punopravno radio i organizovao vjerski život pravoslavaca na teritoriji koju je kontrolisala Armija. Glavna gradska crkva nije minirana. Pred nju je pala granata, koja je oštetila ulaznu portu. Turske jedinice tadašnjeg UNPPROFOR-a, među prvim zadacima u BiH, finansirale su i izvršile rekonstrukciju i obnovu crkve, ali ne samo oštećenja ulaza, nego i krova, vanjštine, unutrašnjosti, dakle cjelokupnu rekonstrukciju, na čemu im je pravoslavni živalj i danas zahvalan, kaže Sretko Radišić, predsjednik Srpskog građanskog vijeća Ze - do kantona, koji je u to vrijeme bio drugi čovjek općine Zenica.
On navodi da je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, prema podacima crkve i SGV-a, u Zenici bilo više od osam hiljada pravoslavaca, a da je dio njih otišao nakon rata, dok se dvije do tri hiljade vratilo u Zenicu.
- Ljudi umiru, idu kod djece, uglavnom stariji se vraćaju, jer posla slabo ima za sve, ne za ove ili one posebno. Sada je nezahvalno govoriti o broju pravoslavaca, ali sam uvjeren da i danas svako ko želi da se vrati, može naći i realizovati pomoć za povratak u svoj grad, kaže Radišić.
- Treba razlučiti kradljivce oluka od napada na imovinu i žeklje za uništavanjem crkve zato što je crkva. U Zenici su crkve, ali i džamije predmet napada zbog oluka, zbog bakrenih ili metalnih dijelova, a ne zato što su to vjerski objekti, kaže Radišić.
komentariši ovdje