Zvanične pripreme za svoj prvi nastup na Olimpijskim igrama, ove godine u kineskom Pekingu, naš najbolji atletičar, bacač kugle Hamza Alić (rođen 20. juna 1979. godine), započeo je neuobičajeno rano, još 1. oktobra prošle godine.
Plodove dobrog i serioznog rada ubrao je već na otvaranju ove sezone: zlato na Balkanskim zimskim igrama u Atini (20, 23 metara), odličan nastup i deveto mjesto na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Valenciji (20 metara), a, po ocjeni njegovog trenera Mehmeda Skendera, najveći ovosezonski uspjeh je ipakl bronzana medalja (20, 13 metara) na Zimskom prvenstvu Evrope u bacačkim disciplinama, održanom polovinom marta u Splitu.
Plodove dobrog i serioznog rada ubrao je već na otvaranju ove sezone: zlato na Balkanskim zimskim igrama u Atini (20, 23 metara), odličan nastup i deveto mjesto na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Valenciji (20 metara), a, po ocjeni njegovog trenera Mehmeda Skendera, najveći ovosezonski uspjeh je ipakl bronzana medalja (20, 13 metara) na Zimskom prvenstvu Evrope u bacačkim disciplinama, održanom polovinom marta u Splitu.
- Hamza, kako ocjenjujete dosadašnji tok priprema? Jeste li zadovoljni urađenim?
- Moram biti zadovoljan. Po prvi puta u svojoj karijeri imam mogućnost da odem na pripreme kada poželim.
Ljudi iz mog kluba, Zenice, su, kao što znate, pokrenuli Projekat "Alić-Peking 2008", kojim od sponzora prikupljaju novac za moje pripreme. Već do sada sam skupio 70, a do Pekinga ću imati i čak 110 dana priprema. To je ogroman pomak, jer do sada sam u sezoni imao najviše 40- tak dana priprema.
Uz to sam dobro odradio i dva najvažnija takmičenja, u SP u Valenciji i EP u Splitu. Treće je Olimpijada u Pekingu, koja će biti i kruna moje dosadašnje karijere.
- Prije nekoliko dana izjavili ste da niste zadovoljni odnosom državnih institucija?! Zašto?
- Zato što ću u Pekingu, kao prvo, predstavljati državu BiH, zatim sebe, pa tek nakon toga grad Zenicu i Kanton. A, objektivno, sav teret mojih priprema pao je na Grad i Kanton, kao i preduzeća iz ovog grada. Uz to, znam šta me čeka do Olimpijade, ali kako će biti nakon Pekinga, to niko ne može predvidjeti.
- Prije petnaestak dana u Draževini kod Podgorice bacili ste nevjerovatnih 21, 07 metara i za 84 centimetra poboljšali lični rekord. Rezultat je to vrijedan i A- olimpijske norme, što otvara mogućnost drugom kuglašu da s B- normom putuje u Peking. Čini li vas to posebno zadovoljnim i ponosnim?
- Da, naravno. Pogotovo što je najbliži tom cilju moj prijatelj Kemo Mešić. Međutim, njegov je rezultat, ipak, za više od 80 centimetara slabiji od B- norme i, objektivno, biće mu teško baciti toliko. Međutim, moram Vam nešto priznati. Volio bih da nisam bacio toliko u Draževini.
- Žašto?!
- Zadao sam sebi "dug for" i biće mi teško stići tu loptu. Uz to, sada kada bacim manje od dvadeset metara, ljudi se pitaju kako je to moguće. A to je baš moguće i često se dešava u kugli. Čak i velikom Adamu Nelsonu i drugim velikim kuglašima. Recimo, u Osaki se sa 19, 92 m ulazilo u finale, u Helsinkiju sa 19, 98 m, a u Parizu sa 20, 05 m.
- Moram priznati da sam i sam bio iznenađen tim rezultatom. Pogotovo što ste mi, samo nekoliko dana ranije, kazali da zbog povrede nećete ni putovati. Šta se desilo, da li je išta naslućivalo da imate tu duljinu?
- Ne, baš ništa. Moj drugi najbolji rezultat bio je 20, 15. Objašnjavam to činjenicom da sam na takmičenje otišao s nekoliko dana odmora, pa sam imao svježinu.
Otišao sam samo zato što sam dao riječ mom velikom prijatelju Draganu Periću, koji me zvao da dođem. Ljudi iz kluba mi do posljednjeg trenutka nisu davali dozvolu da idem, da bi predsjednik Suad Kaknjo, ipak, na kraju dao zeleno svjetlo.
- Nakon vijesti da ste se na samo četiri centimetra približili rekordu Zlatana Saračevića (21, 11 m), nevjerovatno brza i motivirajuća je bila izjava za medije upravo Saračevića. Kako to objašnjavate?
- Zlatan je zvao i mene i čestitao mi. Rekao mi je i da neću moći često bacati toliko, da se takvi hici, jednostavno, dese. Moram priznati da su me Saračevićev poziv i izjava pozitivno iznenadili. Shvatio sam da su njegove riječi baš, onako, iz srca.
Zato mi je posebno krivo što takva ljudska i sportska veličina nema svoje zasluženo mjesto u Atletskom savezu i Olimpijskom komitetu. Samo njegovo prisustvo mnogo bi značilo. Naprimjer, kada dođem na bilo koje takmičenje, ljudi me uvijek pitaju za njega: gdje je, šta radi? Kada je Saračević sa svojih 170 kilograma, u to vrijeme, prolazio borilištem, scvi su se iz strahopoštovanja okretali za njim. Nigdje nema ni njegovog trenera Muhameda Latifagića, koji je prepoznao i talenat Dragana Perića.
Po mojim saznanjima, jedan si od glavnih likova i filma o Srebrenici. O čemu se radi?
- Film nije o Srebrenici, nego o meni, a radi ga Dino Kassalo. Trenutno, zbog mojih priprema, nemamo baš vremena da ga privedemo kraju, ali smo neke scene već snimili.
Išli smo u moje rodno selo Krušev do kod Srebrenice, snimao mi je porodicu i moje treninge. Nadam se da ćemo uhvatiti vremena da posao privedemo kraju. Film bi trebao trajati tridesetak minuta.
U javnosti je malo poznato da si, od početka priprema, ponovo sa svojim prvim trenerom Mehmedom Skenderom. Kako je došlo do obnove saradnje?
- Na inicijativu ljudi iz kluba. S obzirom da sam protekle tri godine trenirao bez trenera, tražili su da sebi izabrem trenera. Odlučio sam se za Skendera, jer nisam želio da neko, ko nije toliko zaslužan za moju karijeru, putuje u Peking, nego da to bude baš on.
S njim sam i počeo trenirati u jesen 1995. godine, kada sam izbjegao iz Srebrenice. Prije prekida trenirao me je više od osam godina i u tom sam razdoblju dosegao 19, 14 metara. Da bi trenirajući sam došao do 20, 09 metara. Znanje se, inače, ne uči samo od jednog čovjeka, a meni su puno pomogli Dragan Perić i Ivan Ivančić. Nisu štedili iznijeti mi svoje bogato iskustvo, na čemu sam im jako zahvalan.
Postovi
